Osobno svjedočanstvo o milosti Gospodnjoj
„Otada poče Isus učiti i govoriti: pokajte se, jer se približilo carstvo nebesko.“ (Mt 4:17)
Rođen sam u nereligioznoj (ne kršćanskoj) obitelji. O Bogu, crkvi i životu nakon smrti se kod nas, u kući, nije razgovaralo, osim možda nakon neke velike nevolje ili iznenadne smrti nekog od poznatih osoba. U crkvu se išlo samo za vrijeme vjenčanja. Tako sam živio i bio zadovoljan do svoje 15-te godine. Ulaskom u pubertet sam počeo mnoge stvari gledati drugačijim očima. Do tada sam vjerovao sve ono što su me učili, kako u školi tako i u domu. Ali najedanput sam počeo zamjećivati golemu razliku između onoga što se govori i onoga kako se živi. Odrasli koji su bili primjer, ili su trebali to biti, u svom životu pokazivali su ogromne razlike između riječi (teorije) i života (prakse), što me je duboko razočaralo.
Uz to su i tri "velika" događaja u mom životu dovela do krize i težak tok mog života počela mijenjati. Kao prvo, bio sam duboko razočaran u svog najboljeg prijatelja. Jednoga dana smo, igrajući se pored željezničke stanice, nogama udarali u betonsku ogradu. U to smo vrijeme svi trenirali karate i željeli smo vidjeti čiji je udarac najjači. Izgleda da je najjači bio moj ili je ograda bila jako slaba, u svakom slučaju se uz golem tresak srušila. Šef stanice je odmah istrčao i ljutito pitao tko je to uradio. I na moj užas i razočarenje, moj "najbolji prijatelj" je prstom pokazao na mene. Nakon toga sam imao privilegiju i radost mom tati predati pismo šefa stanice. Ali to me je manje boljelo nego li razočarenje koje sam osjetio kada sam ugledao ispruženi prijateljev prst.
Zaljubio sam se u jednu djevojku i bili smo sretni, onako djetinjasti kakvi smo bili. Jedan moj drugi prijatelj, za kojega sam nakon katastrofalnog iskustva sa "željeznicom" vjerovao da mi je pravi prijatelj, mi ju je oteo. To me je totalno slomilo. Ne samo da sam ostao bez djevojke već i bez prijatelja. Sve se to odigralo pred kraj školske godine. Završavao sam osmi razred osnovne škole i predamnom je bio upis u srednju školu. Iz sveg srca sam se želio upisati u EMŠC, elektro smjer, ali ni to mi nije uspjelo. Tako duboko razočaran u ljude koji su mi bili bliski, i u školu, ali što je još gore i u sebe samoga, upao sam u duboku krizu. Počele su me salijetati teške i turobne misli. Sve sam više razmišljao o smrti i sve to sam još više "hranio" glazbom koju sam slušao. Svo vrijeme sam bio "punjen" mislima i tekstovima, kako agresivne heavy metal, tako i duboko depresivne i razarajuće glazbe Doorsa i sličnih grupa. Posve sam prihvatio "dark", sada poznatu kao gotik, filozofiju. Iako nisam slijedio njihov način odijevanja, bio sam pun njihovih misli i filozofije. To me je vodilo sve dalje od ljudi, u potpuno otuđenje.
Nekako u to vrijeme mi je pastor "Kristove Pentekostne Crkve" iz Laslova, Janoš Takac, poklonio jednu Bibliju. Počeo sam čitati Novi zavjet i sve je bilo tako novo. Bio sam zadivljen Isusom. Tako bih čitao NZ i nastavljao živjeti moj stari život, stalno razmišljajući o tome tko je pravi čovjek. Dok jednoga dana nisam došao do mjesta u Ivanovom evanđelju, gdje je zapisano o tome kako je Pilat dao izvesti Isusa pred okupljeni narod. Njegove su riječi bile: "Evo čovjeka!" (Iv. 19:5). U tom trenutku mi je pred očima preletjelo sve ono što sam čitao o Isusu, o njegovim djelima i znao sam da je moja potraga stigla na kraj, pronašao sam onoga za koga se može reći da je bio čovjek.
Nakon toga sam i prvi puta molio. Molio sam Isusa da me učini poput Njega. Molio sam da mogu živjeti kao što je On živio. Otprilike dva tjedna nakon toga su u PKC Osijek došli studenti neke Biblijske škole iz USA. I ja sam bio pozvan na tu evangelizaciju. Dok sam sjedio i slušao njihova svjedočanstva o tome kako ih je Gospodin izbavio iz raznih nevolja i problema i dao im novi život, u meni se javila želja da i ja to doživim, da i ja primim taj novi život od Boga. Na kraju službe je bilo postavljeno pitanje da li je netko tu tko želi to isto doživjeti. Ja sam pomislio: "da, ja to želim, ali mogu to i drugi puta učiniti". U tom trenutku jedan brat je pogledao direktno u mene i upitao me da li ja to želim. Tada sam priznao da to želim. Kleknuli smo i oni su me vodili u molitvi predanja Gospodinu. To je bilo u subotu, večer prije Uskrsa 1985-te godine. Mislio sam da će ta vijest obradovati moje roditelje, ali nije. Jedino na što sam naišao je bilo progonstvo, zabrane i batine. Ali, Gospodin je bio vjeran i pomogao mi u svemu tome.
Nakon početka domovinskoga rata, sa obitelji sam došao u Minhen. Tamo sam pronašao i malu zajednicu sa kršćanima sa prostora bivše Jugoslavije. Ubrzo sam počeo među njima služiti iz Riječi Božje. Naš je cilj doseći do ljudi iz bivše YU, koji žive u Njemačkoj kao i ostaloj Europi.
Vaš u Kristu, Stjepan Beleš